U mojoj ulici raste - kuća!

Od prosječne obiteljske dvokatnice moji su susjedi polako, ali sigurno, u megalomanskom zanosu, izgradili golemu kuću. Kladim se da ciljaju na vilu. No, čini mi se da su bliže neboderu.

Ono što meni smeta nema veze s estetikom. Nervira me praktični dio. Dotjerivanje su započeli uređivanjem fasade i postavljanjem PVC stolarije. I dovde mi je jasno. Potom su, za nekoliko mjeseci, počeli renovirati interijere (po svemu sudeći). I to mogu razumjeti. Nakon toga uslijedilo je proširivanje već ionako prostranog balkona s prednje strane obiteljske, sada već trokatnice (pitam se što su sve adaptirali na stražnjoj strani, do koje moj pogled ne seže). 

I tada je napokon, nakon višemjesečnih radova s prekidima, nastupilo duže razdoblje mira i tišine. Vratila su se idilična jutra u našu ulicu.

Ponovno se čuo veseli pjev ptičica, a jedino što je narušavalo harmoniju bila je simpatična, ali iz ranog jutra veoma pričljiva, susjeda prodornog glasa iz kuće na uglu koja se u rutinskom jutarnjem obilasku, sam vrag zna zašto, voli zaustaviti baš pod mojim prozorom.

No, neki ljudi nemaju mjeru. Pogađate! Prije nekoliko dana opet me probudio zvuk bušilice i onog stroja čudnovatog izgleda koji sam miješa smjesu za beton. Mislim da dižu još jedan kat. Radnici su se okupili na vrhu kuće. Možda planiraju bazen s pogledom na marinu! (Nina Bašić)